Intervju s Ivanom Bublić - iskustvo s putovanja Camino de Santiago

Naša menadžerica u reviziji, Ivana Bublić odlučila je sama krenuti putem najpoznatijeg hodočašća Camino de Santiago. Ispričala nam je kakve je sve životne pouke vratila sa sobom kući i što poručuje onima koji se odluče na ovaj zahtjevan put od preko 800 km.

Par crtica o meni, karijeri i Mazarsu

Moja karijera počinje 2014. godine u Big4-u, a nakon godinu i pol izleta u poreznom odjelu prebacila sam se u reviziju i do danas uspješno završila svoju osmu sezonu na poziciji managera. Zašto baš revizija? Jer je dinamičan posao s mnoštvom prilikama za rast i razvoj te upoznavanjem novih ljudi. I najbitnije, najdužim godišnjim odmorima ikad.

Što se tiče Mazarsa, najviše mi se sviđa „humaniji“ oblik organizacije. Velika su prednost i fiksni timovi te alokacija projekata na tim za razliku od alokacije ljudi na projekte. Na taj način smo kao tim puno fleksibilniji i efikasniji te je veća odgovornost i motiviranost mlađih kolega u timu. Sve to na kraju rezultira većim zadovoljstvom klijenata jer im je isti tim na raspolaganju ne samo kroz reviziju, nego kroz cijelu godinu.

S obzirom da većinu radnog vremena sjedim, u slobodno vrijeme se trudim biti što aktivnija. U sportu sam od sedme godine i prošla sam puno toga, od borilačkih sportova i rukometa u osnovnoj školi, nogometa u srednjoj do insanity-a i funkcionalnih treninga na faksu. Osim treniranja, hodam po kavama, kuham, zabavljam Piksija i putujem. Putovanja su mi najbolji reset, pa gledam da svake godine osim manjih vikend izleta odem u daleke destinacije na 3 i više tjedana.

Odluka preko noći i odlazak na „kraj svijeta“

Camino de Santiago je najpoznatije hodočašće koje godišnje prehoda oko 450 tisuća ljudi s krajnjim odredištem ispred katedrale sv. Jakova u Santiagu. Statistika kaže da 85% hodočasnika ide iz religioznih razloga, a ostatak iz duhovnih i ostalih. Postoji više različitih puteva, a najpoznatiji je French way koji kreće iz malog francuskog mjesta Saint Jean Pied de Port i dugačak je 780 km. Ja sam još produžila 90 km do Finisterre ili tzv. „kraja svijeta“ jer sam svoj Camino htjela završiti u krajnjoj točki do oceana nakon koje „nema dalje“. Odluka o odlasku na Camino je pala dosta iznenadno bez ikakvog planiranja i veće pripreme. Jedan vikend sam uz kavu naletila na putopis o Caminu i u sljedećih sat vremena googlanja donijela odluku. Prošla godina mi je bila izuzetno teška u privatnom pogledu, pa se Camino činio kao savršena način za vraćanje na „početne postavke“.

Caminods.jpg

„Živi punim plućima u svakom danu“

Savjeti su da je najbolje na put krenuti solo, izaći iz comfort zone i dopustiti si vrijeme samo za sebe. Tad sam gledala na Camino kao „idem malo hodati, biti sama sa sobom i razmišljati o životu“, ali ispostavilo se skroz suprotno. Prvo, već drugi dan mi je trebalo društvo i upoznala sam toliko puno različitih i zanimljivih ljudi s kojima mi je bilo zabavno i koje vjerojatno ne bih upoznala da sam bila u zatvorenom krugu poznatih ljudi. Ljudi su otvoreni i spremni iznositi svoje životne priče praktički strancima, pa je nevjerojatno koliko se pouka dobije. Drugo, izraz „razmišljati o životu“ se zapravo svede na skup iskustava i spoznaja kroz samo putovanje i činjenicu da treba uživati punim plućima u svakom danu. Rekla sam si da ću taj stav primijeniti u svakodnevnom životu.

„Nevjerojatan put iz kojeg svatko na kraju izvuče ono zbog čega je došao“

Što se tiče fizičke pripreme, iako sam redovno išla na funkcionalne treninge bilo me malo strah kako će tijelo reagirati na svakodnevno višekilometarsko hodanje i na kumulirani umor kroz mjesec dana. Prvi dan sam odradila 24 km i svaki sljedeći dan dizala za 5 km dok nisam došla na 37 km u jednom danu i pitala se „ok, s kim se zapravo natječem“. U toj prvoj fazi mi je bio izazov testirati granice, ali to se kosilo s hedonistom u meni, pa sam se vratila na prosječnih 30 km dnevno. Bilo je i ljudi koji su radili po 50 km dnevno, neki s upalama i žuljevima, govoreći o izdržljivosti i upornosti. Upoznala sam čovjeka koji je tim tempom došao do Leona i morao odustati zbog bolova, ali isto je kao i u životu, treba znati postaviti granicu između „testiranja vlastitih granica“ do krajnjeg burnouta.

Nisam imala neke psihičke uspone i padove, iako sam to očekivala iz tuđih iskustava. Mislim da smo mi revizori očvrsnuli kroz sezone pa nas se ne može lako izbaciti iz takta. Možda najteži dio puta je bio kroz regiju Castilla koja je slična Slavoniji. Hodanje po ravnici, usred žitnih polja na temperaturi od +30, i taman kad vidiš uzbrdo i pomisliš „iza je selo i hladna cuga“ ide razočaranje i novih 10 km do cilja. Slično je i u poslu kad se klijent dva dana prije roka pojavi s pet novih zahtjeva, bitno je samo zadržati fokus i ostati pribran jer za sve postoji rješenje.

Camino je uistinu nevjerojatan put koji daje neprocjenjivo iskustvo i mislim da svatko iz njega na kraju izvuče ono zbog čega je došao. Moja očekivanja je zasigurno nadmašio.

Savjet svima koji razmišljaju o Caminu – samo kupite avionsku kartu i nemojte planirati, jednostavno pustite da vas put vodi.

2-jpg
1-jpg