You are an Ironman - četiri riječi koje svaki triatlonac želi čuti barem jednom u životu

Zašto baš triatlon? Kako si otkrio ovaj multi-disciplinarni sport i što te toliko privuklo kod njega?

Moj triatlon put je relativno kratak, ali sportski način života traje od malih nogu. Od nogometa u osnovnoj i srednjoj školi, pa preko bicikliranja i rekreativnog trčanja za vrijeme studiranja odlučio sam samostalno još naučiti plivati i možda jednog dana završiti i neku triatlon utrku. Triatlonce sam uvijek gledao s poštovanjem i uvijek su mi se činili kao neki svemirci, ali na kraju shvatiš da je ključ svega upornost i velika želja.

Većini triatlonaca plasman nije važan, to je uglavnom natjecanje sa samim sobom i važno je biti bolji nego što si to bio dan, tjedan ili godinu prije. Rijetki su oni koji se bore za odličja.  Moja osobna najveća pobjeda u triatlonu je definitivno bila učenje plivanja koje je tehnički vrlo zahtjevno i malen je broj ljudi koji bez barem malo stručne pomoći savladaju samu tehniku. Ja sam iskoristio to što nam je danas na raspolaganju velika količina informacija online i uz pomoću tutoriala na Youtube-u sam u otprilike pola godine došao od nemogućnosti plivanja 50 metara u komadu do plivanja čak do 2 km bez ikakvih problema.

Kakvo je tvoje iskustvo s utrkama do ovogodišnjeg Ironmana? Kako izgleda tvoj put i stil života u kojima balansiraš privatni, poslovni i sportski život?

Većina mojih nastupa bila je unutar Hrvatske, od juga pa do krajnjeg sjevera, ali na raznim dužinama. Postoje triatloni koji traju od 40-ak minuta, pa sve do Ironmana koji traje do 17 sati, a najviše mojih nastupa do sada je bilo na utrkama koje traju između 60 i 90 minuta i zovu se Sprint triatloni (750m plivanja, 20km bicikla i 5km trčanja).

Inače sam ljubitelj dugih, teških utrka, ali to su utrke na koje se rijetko ide i koje zahtijevaju visoku razinu spremnosti, tako da mi je najduža utrka do sada trajala 5 sati i 30 minuta. Polu-Ironman distancu završio sam dva puta (1,9km plivanja, 90km bicikla i 21km trčanja) te mi je jedna od te dvije utrke ostala u prekrasnom sjećanju. Utrka se održala u St Poltenu u blizini Beča i sudjelovalo je preko 1500 natjecatelja iz cijelog svijeta s preko 100 profesionalaca. Tamo sam shvatio koliko je triatlon zapravo cijenjen sport i podrška koju je svaki natjecatelj dobivao tijekom cijele utrke je bila nevjerojatna i nezaboravna.

Svaka utrka donosi neko novo iskustvo, ali ono što je uvijek najvažnije je da moraš uživati u tome i prakticirati takav način života da bi se time uopće mogao baviti. S druge strane, ozbiljna priprema, primjerice za Ironman, zahtijeva puno odricanja i definitivno će utjecati na privatni život i ako osoba nije spremna odvojiti dobar dio svog slobodnog vremena za trening, zamijeniti kave s prijateljima za vožnju bicikla, bolje je onda takvu avanturu zamijeniti nekom drugom aktivnošću.

Čuli smo za onu: "Da je Ironman biti lako, Ironman bi bio svatko!" Otkrij nam kako uspjeti u poslovnom životu i karijeri uz jednako velik trud i želju za natjecanjem na tako zahtjevnim utrkama?

Napomenuo sam da treba uvijek uživati, ali tijekom pravih priprema puno je više onih trenutaka koji te tjeraju da odustaneš nego onih koji te drže nasmijanim i vedrim, ali to su oni trenuci kod kojih se izlazi iz komfor zone i kod kojih se napreduje. Isto tako je i u poslu, što si više izvan komfor zone, to više napreduješ i to je realnost koju svaki pojedinac treba prihvatiti.

Jedina razlika triatlona i posla je u tome što u triatlonu ne možeš nikoga okriviti za loš rezultat, na utrci točno dobiješ ono što si u treningu zaslužio i nema iznimke, ne možeš okriviti susjeda, baku ili kolegu ako ne uspiješ. Sam svoj majstor. Ako takav pristup zadržiš i u poslu, uspio si na svim poljima.

Dan D: Estonija, Tallinn, 07.08.2021. - Kako je prošla Ironman utrka i što planiraš kasnije?

Taj datum mi je bio zapisan još od početka 2021. godine kao dan u kojem želim završiti taj sveti gral triatlona. Priprema je početkom godine i krenula. Iskreno, kada se nije radilo, treniralo se. Vikendom su vožnje biciklom trajale od 3, pa nekad i do 6 sati, trčalo se i po 3 sata, nakon posla kroz tjedan su se nekada trčali i polumaratoni, sve samo za četiri riječi koje čuješ kada uđeš u cilj - You are an Ironman.

Bilo je tu i zdravstvenih problema zbog kojih sam mjesec dana prije utrke skoro i odustao, krize su bile česte, ali sve su prolazile i došao je dan same utrke. Broj natjecatelja je bio približno 2000 i jedva sam čekao start.
Vrijeme je zadnjih mjesec dana u Tallinnu bilo prekrasno, ali na dan utrke nebo i zemlja su se spojili, kiša nije prestajala, a vjetar je bio nevjerojatno jak, no kako svima tako i meni. Ako želiš biti Ironman ne smije te kiša usporiti. Tako sam se i postavio, nakon teškog plivanja u mutnom i valovitom jezeru sjeo sam na bicikl i krenuo. Bilo je i padova, neki su odustali zbog hladnoće, neki zbog kiše, ali za mene to nije bila opcija.

I onda se dogodio taj 137. kilometar, 5 i pol sati nakon starta utrke. U jednom se trenutku čuo prasak i probušena guma me za nekoliko sekundi ostavila bespomoćnog i zaustavljenog na cesti. Stručno rečeno, to je za mene bio DNF, odnosno diskvalifikacija. Nažalost, nisam završio Ironman, ali s obzirom da znam da sam taj dan bio spreman doći do cilja i vjerujem da se trud baš uvijek isplati, došao sam u sobu, napravio plan i odmah prijavio "popravni" na novoj utrci.

Jedan sam od onih koji su još uvijek u potrazi za svojim granicama i  mislim da su moje još daleko, tako da ne mogu dopustiti da me probušena guma obeshrabri za nove pokušaje i izazove. 

Ironwill!